• Admin

Zaboravljeni grad

Crne sunčeve zrake polako počinju dodirivati pustu cestu nekada živog sada mrtvog grada. Nema ničega, samo jedna olovka pokraj prljave knjige daje još takvu kakvu atmosferu ništavilu i tami koja se spustila točno u podne, ali crkveno zvono ne zvoni.


Cvrkut ptica daleko u tišini putuju sve dalje i dalje od onoga što je nekada bilo dom za sve vrste ovoga svijeta. Knjiga se otvara u dašak vjetra koji struji gradom i pomiče nekakvo lišće koje se još nije stopilo s prirodom.


Stranice na kojima se vidi obris riječi ali ovdje riječi ne postoje, ovdje ne postoji baš ništa. Ali nada je zadnja stvar koja umire, zar ne. Nada u povratak sjećanja kada je sve bilo kako treba odvela me baš tamo u vrijeme kada se život ovdje cijenio više od ičega. Možda se vrati sva ona sreća i ljubav, ljudi su živjeli punim plućima, sada mogu jedino razgovarati s avetima koji ne mogu prihvatiti svoju tešku sudbinu.


Sudbina im je pala na leđa u noć punog mjeseca kada se ovdje nešto promijenilo.

Noć je bila drugačija, sredina kolovoza, datum je ovdje zauvijek ostao na istom danu. Mjesec pustio suzu koja je pala na vruću cestu i pretvorio ju ledeni put. Izgubljene duše počeli su tražiti pravi put koji ih je vodio prema njihovoj sreći, grad pun života, ljubavi i sreće ubrzo je postao ništa više nego ništavilo uplakanih i umrlih. Ljepota tišine zavladala je gradom, tišina koja ne želi otići kako bi se vratio smijeh djece i zvuk nečega što je odavno izgubljeno.


Jedno te isti dan postao je njihova stvarnost, zarobljeni su u vlastitoj samoći. Svatko od njih ponaosob recitira svoji dio molitve, baš one molitve koja bi izbrisala tamu i vratila svjetlost u sretne domove i obitelji. Zdrav razum ne postoji u njima, postali su opsjednuti s nadom o boljem sutra, iako vjeruju, znaju da vjera i molitva drži bar još jednu malu nadu u njihovim mislima. Stvarnost je drugačija, bespomoćni duhovi lutaju cestom koja se ruši zbog nečije mržnje i škrtosti.


Nitko im pomoći neće iako je pružana, percepcija danas je ta koja odlučuje koliko i kada pomoć stiže. Ovo je sve uzaludno, jedino što postoji su dva oka koja gledaju njihovu tugu i patnju.

Dva oka puna empatije, ili se barem to tako kaže a misli se drugačije. Nema povratka na staro, cesta je i dalje zaleđena, suza zbog koje je postalo sve izgubljeno pretvorila se njihov svijet koji je za njih ništa drugo nego mjesto puno mržnje i nešto što se zove moć.


Riječ koja je neopisiva jer s njom se može apsolutno sve, ali ako Mjesec pusti suzu moći u krive ruke. Dogodi se baš ovo, nekada sretan i miran grad postane ništavilo koje netko silno želi uzeti pod svoje. Grad koji je nekada bio silno bogat suzama radosnicama postao je grad gdje suze opisuju njegovu stvarnost.


Stvarnost koja je nekima nedokučiva, nekima koji razumiju, nekima koji silno žele vratiti svjetlost u grad pun duhova. Ali, dva oka i dalje gledaju ništavilo, gledaju tamu, tugu i beskrajnu žalost nevinih duša. Gledaju mjesto koje je izgubilo svoje ime, gledaju baš taj zaboravljeni grad.



3 views