• Admin

Zaborav

Sve je stalo, ostalo u prošlosti, prošlosti koja je bila naša, bilo je puno toga naše, sada… samo ja. Potiha jesen šalje lišće na prag tvoje kuće, gdje sam čekao tvoj zagrljaj, nekada davno. I poruke se nestale, kao i tvoje predivno lice u tami moje nesreće. Stojim sada u svom tom crnilu, ne znam kako krenuti i izaći iz ništavila koje sve više i više lomi i briše našu ljubav.


Sada sam u tom ludilu naše daleko zaboravljene sreće, koja konstantno bježi od moje sjene, baš kao i ja. Sjena koju želim zaboraviti, želim zaboraviti sjenu koja je bila voljena i na kraju uništena. Zar će mi ovako prolaziti dani? Izgubio sam i zadnju trunku nade za bolje sutra. Izgubio sam i pojam o vremenu, ne znam što je stvarnost a što nije.


Kazaljke sata usporeno se pomiču, misli me guše u bezličnom prostoru u kojemu se ne prepoznajem. Dan sam zamijenio za noć, ne izlaziš mi iz glave, mir za mene ne postoji. Priviđaju mi se tvoji aveti koji žele osjetiti ljubav, baš onakvu kakvu si mi ti pružila ali i uzela. Svakim otkucajem srca gubim razum, gubim osmijeh, gubim sebe, gubim sve ali to sada nije važno, važno je to da gubim tebe, iako sam se već izgubio.


U meni postoji još jedan mali dio slagalice koji te drži, koji te nije zaboravio. Slagalica je složena bila zadnje noći, ta predivna bijela noć, tik do badnje večeri bili smo najsretniji i najviše zaljubljeni. Sada sam ti samo nesretni stranac koji je zaljubljen u tvoj duh kojeg gledam svaki dan baš tamo. Tamo gdje si otišla zauvijek, tvoj lik je počeo blijediti svakim tvojim novim korakom koji te počeo udaljavati od mene.


Ne znam kamo si otišla, pratio sam tragove u snijegu ali izgubio sam se u bjelini koja je u sekundi postala crno, depresivno mjesto u kojem ne postoji prostor i vrijeme. I dan danas u mrklom mraku tražim tvoje korake koje si ostavila za sobom kada si odlučila otići. Zašto? Ne znam, nikada neću saznati. Snijeg je bezbroj puta došao pred mene od tog dana.


Sada su samo ostale kristalne pahuljice koje su sakrile tvoj odlazak. Ostaje mi samo još jedna stvar. Nešto što će mi oduzeti osobnost, osjećaje, identitet i na kraju… moju dušu koja još uvijek pleše s tvojim predivnim duhom. Ponovno vidim tvoje lice, da ti bar mogu poljubiti usne, oh te usne, oči boje mora proganjat će me dok ne izgubim i zadnju misao.


Dodirnuti kosu, prijeći rukom po tvom mekanom tijelu. Na tvojem tijelu pisao sam najljepše priče koje nemaju kraja. Baš kao što naša priča nije trebala imati kraj.

Ipak promijenila se priča koju smo zajedno napisali. Stvar koju trebam napraviti, moram, više ne mogu svakodnevno gledati sjenu koja je ubila i zadnju stvar u meni.


Ostajem u uzburkanim valovima koji me potapljaju i vuku prema dnu kako bih zauvijek… nestala iz mojih misli… kako bih imao mira… kako bih bio u svom svijetu… kako bih napravio nešto što sam trebao odavno, nisi mi dala priliku da… nisi mi dozvoljavala da zaboravim našu priču koja je konačno, tek sada došla do kraja, ostala je u dalekom crnilu, ostala je u našem najvećem zaboravu.



3 views