Pravda žena i ljudska prava

Ustav jamči ljudska prava, ali se u mnogim zakonima i pravilnicima ta prava izgube. Prava nisu darovi od vlade.


Utemeljitelji su čvrsto vjerovali da svi ljudi posjeduju određena temeljna prava. Povelja o pravima jednostavno priznaje ta prava i zabranjuje vladi da ih krši.

Ili je to ionako namjera. Neki vjeruju da vlada može uključivati ​​i isključivati ​​prava po želji. Ovdje postoji jedno veliko ali. Ako Ustav ne daje prava, ako su ljudska prava nešto što nitko ne može promijeniti. Kako smo uopće dospjeli ovdje gdje jesmo. Zašto je svijet izokrenuto mjesto gdje ljudska prava baš ništa ne znače i ako pojedinac u društvu ne može doprijeti do njih kako bi se nešto promijenilo? Odgovora nema, to je današnja realnost svijeta i raznih država.


Pravo na slobodnu savjest, što automatski podrazumijeva, pravo na slobodnu misao

i slobodu govora, pravo na objavljivanje svojih ideja, pravo na okupljanje s ljudima istomišljenika i pravo na peticiju svojoj vladi protiv onoga što doživljavate kao pritužbu. Pravo na samoobranu. Pravo na sigurnost u svom mjestu stanovanja i sa svime što tamo postoji. Pravo da vam se stvari ne uzmu, bez sudskog naloga, a također i bez naknade. Pravo na suđenje pred vršnjacima. Pravo na čuvanje od okrutnog i neobičnog kažnjavanja. Popis se može nastaviti, ali to su stvari koje su svojstvene slobodnim ljudima. Ako se izabere bilo jedno, gubite pravo na drugo, smiješno zar ne? A to se sve naziva "ljudska prava"


Što je važnije, ljudska prava ili ljudske odgovornosti?


Odgovornosti.


Jer odgovornost jedne osobe postaje pravo druge. Kada su ljudi odgovorni, prava su automatski zaštićena.


Psihološki, kad su nam dana prava, skloni smo osjećati da činimo uslugu drugoj osobi i stoga se osjećamo superiornima. Ali kada se ponašamo odgovorno, postajemo ponizni i klonimo se negativnih misli. Prava mogu besprijekorno postojati samo u društvu kojeg ne poznajemo i društvo u kojem riječ pojedinca ništa ne znači, već je suprotstavljanje svijetu i društvu koji upravlja svime. Ako imate barem malo razuma, recite mi mislite li da postoje osobe koji definiraju budućnost ljudske civilizacije. Pojedinac u tom slučaju bori se nepotrebno,

tzv. borba sa vjetrenjačama.


Pravda i ljudska prava lijepo zvuče, ali to je samo fantazija. Gdje takva prava postoje? Kako su nastali? Jesu li oni bezvremenski prirodni zakon koji postoji oduvijek samo

u slučaju da su ljudi slučajno evoluirali? Ne, dobiješ ono za što se boriš, ali samo ako pobijediš. Traženje "prava" ili "pravde" koja ne postoji samo vas čini slabima jer se oslanjate na koncept koji nema istine i ima malo snage. Umjesto toga, trebali biste priznati da postoji anarhija u kojoj vas imućni diktatori šutnu.


Vrijeme je da nešto poduzmete u vezi s tim, ne zato što imate neko prolazno "pravo", već zato ako dozvolite da Vas čitav život netko sputava u vašim pravima izgubit će te vlastiti karakter. Slično tome, oni od nas žele da se prema svima postupa s poštovanjem jer je to vrsta svijeta u kojem želimo živjeti, ne bi se trebali oslanjati na neku nejasnu ideju univerzalnog morala. Ali također morate imati moć kako bi nešto uspješno promijenili.


O diktatorima i njihovim postupcima neki drugi put, to je irelevantno, ovdje su bitne žene tj. žrtve koje nitko ne štiti niti imaju ikakvu pomoć protiv ovakvih monstruoznih događaja. Kao i osobe kojima su ugrožena ljudska prava.


Pravdu za slučajeve silovanja i nasilja guši korupcija.


Pravda nije pravni koncept. Znam da je to možda teško razumjeti, ali razmislite koliko subjektivna može biti cijela ideja o tome što čini "pravdu"? Je li to oko za oko?

Javno pogubljivanje? Borba do smrti? Sve su te stvari u prošlim vremenima smatrane "pravdom". S druge strane, “pravda” je često u oku promatrača i posve subjektivna,

pa nije primjerena društvu koje se opredijelilo za vladavinu prava i zakona koji ne štite upravo one koji to zaslužuju.


Nema prave pravde za žrtve koje su prošle i preživjele silovanje, mučenje ili maltretiranje. Pravosudni sustav ne samo u Republici Hrvatskoj već u čitavom svijetu, nije ništa drugo nego "subvencionirano" mišljenje, razmišljanje ili nerazmišljanje. Ne postoji nešto poput "pravde". Daleko od toga. Živimo u svijetu punom predrasuda i nejednakosti. Jer nijedna država ne može zaustaviti svako nasilje nad ljudima,

a i žene su ljudi.


Pravda za žene ili bilo koga, bila žrtva ili ne, treba izgledati isto. Treba postojati jednakost u provođenju zakona, a ne poseban tretman ili rupe za neke na temelju bogatstva ili slavne osobe ili sposobnosti plaćanja obrane. Pretpostaviti bilo što drugo znači preuzeti ulogu žrtve, misleći da ne možete tolerirati iste kaznene mjere za loše ponašanje. To znači da nitko ne smije biti pomilovan jer ima prijateljstvo s korumpiranim sudcima, političarima, vlastima ili ako je "ugledni građanin" sa članskim iskaznicama u korumpiranoj državi kao što je Republika Hrvatska. Nepotrebno je govoriti koliko je RH korumpirana država, to zna svatko od nas, ali malo je onih koji to shvaćaju kao ogroman problem.


Korupcija u svijetu ne može niti neće nestati. Razum, dobrota, sreća, uspjeh, lojalnost i pravednost su pojmovi koji će nestati. Jedna riječ naspram desetak koja je zavladala u svakom dijelu svijeta. Pravda ne postoji, žrtva ne postoji, zločin ne postoji, istina ne postoji, pojedinac ne postoji, utjecaj društva ne postoji. Jedino što postoji i što je naša stvarnost, to je korupcija.


Što znači zapravo žrtva? Što znači biti žrtva nečega?


Žrtve označavaju ljude koji su, zasebno ili u cjelini, pretrpjeli ozljede, uključujući fizičku ili mentalnu štetu, strastvenu izdržljivost, financijsku nesreću ili značajnu prepreku njihovim ključnim pravima, kroz radnje ili isključenja koja krše kaznene zakone primjenjive unutar država članica, uključujući one zakone koji zabranjuju kazneno zlostavljanje utjecaja.


Kada mislim na žrtve, bio bih oprezan s izrazom “žrtva” u ovim čudnim vremenima u kojima živimo. Čini se da ima mnogo onih koji tvrde da su žrtve zbog tuđe priče, a to možda nije istinito. To postaje daska na platformi marksističkog razmišljanja kako bi se društvo podijelilo između “Potlačenih” i “Tlačitelja”. Prilično sam uvjeren da je to u najboljem slučaju smicalica. Marksizam nastoji uzdići svaku osobnu priču koja je u skladu s njihovim narativom i odbaciti sve druge priče koje nisu. Naše društvo moramo graditi na istini, a ne na nekoj slaboj i jadnoj subjektivnoj verziji istine koja služi jednom segmentu, a ne cjelini. Ovo nije da odbacimo stvarne priče o žrtvama. Društvo (to znači ti i ja) treba biti svjesno okolnosti nejednakosti kojima se treba suprotstaviti sa svom revnošću.


Tko uopće određuje prava?


U bilo kojem trenutku vaše društvo diktira koja su vaša ljudska prava. Sva ljudska prava imaju određena ograničenja. Društvo zadržava pravo odrediti granice naših sloboda. Može zatvarati ljude, sankcionirati ratove koji ubijaju ljude ili ograničiti bilo koji broj aktivnosti koje smatra opasnima zakonima i propisima.


Kako se društvo razvija, ono utvrđuje koje su radnje i stavovi poželjni za njegovu dobrobit i za život njegovih članova u relativnom skladu. Ponekad ova evolucija uključuje sukob kako novi koncepti uzimaju maha i rastu. Prosvjetiteljstvo 18. stoljeća uvelo je ideju o određenim neotuđivim pravima koja daje stvaralac. Kroz sukobe, a ponekad i revolucije, društva su proširila ljudska prava na sve veći broj običnih ljudi kako bi postigla određenu mjeru jednakosti za sve. U to vrijeme, međutim, ta neotuđiva prava iz nekog razloga nisu bila toliko neotuđiva za žensku polovicu stanovništva. Osim toga, ponegdje se još uvijek održala praksa ropstva. Kako se društvo razvijalo, te su se stvari također počele mijenjati i evolucija se nastavlja.


Vidjeli smo što proizlazi iz svih ovih koncepata pravde. Pravda zakona, pravda koja dolazi iz oka za oko, i pravda preuzimanja stvari u svoje ruke, a sve to izostaje u današnjem društvu. Zbog toga tvrdim da nijedna od tih ideja nije pravda. Prava pravda dolazi samo ako svatko odluči postupati prema drugima onako kako bi želio da se drugi ponašaju prema njima. To je najistinitiji oblik pravde. Onaj u kojem svi sudjeluju i stvaraju kroz ljubav i brigu koju gaje za druge. Pravda se nikada neće u potpunosti postići ni na koji drugi način.


Pravosuđe u Hrvatskoj kao i u cijelom svijetu štiti silovatelje a ne njihove žrtve.


Današnje hrvatsko “pravosuđe” u najboljem je slučaju hiperlegalizam, u najgorem je korumpirano do srži. Čak i kad je najbolje, vladina “pravda” zatvara poštene, marljive

i siromašne zbog hipertehnikalija i nepoštenih suđenja, a pušta ubojice, lopove, silovatelje te kriminalce i korumpirane osobe kao i svaku osobu koja iza sebe ima teški zločin, da besramno šetaju gradom. Po ovome, u ovoj državi bolje je biti kriminlac nego pošteni građanin koji gleda svoja posla, marljivo radi, preživljava i gleda kako može uštedjeti jer 1.1. je vrlo blizu. Imaš dovoljno novca, imaš najbolje odvjetnike i nagodbu kojom izbjegavaš zatvorsku kaznu, podmićivanjem suda, tj. plaćanje velike novčane svote državi kako ne bi završio iza rešetaka. Zapravo, naši sudovi preuzimaju svoj dio prijevare, postajući suučesnici u zločinima. I to je “pravda” u svom najboljem izdanju. U najgorem slučaju, sudovi su najgori kriminalci, koji stvaraju zločine tamo gdje se nikad ne bi dogodili, plus potičući na sve više kriminala posvuda. Čini se da su neke države bolje jer imaju bolju tehnologiju i sustav za pravosuđe. Dok se banana zemlje samo čine očitije nepravednima. Ali to se samo čini, u stvarnosti je svugdje isto samo drugačije predočeno i prezentirano kroz korupciju i mito.


Ljudska prava su institucionalno obilježje političke kulture koja nastoji ograničiti vlast vlade, kako vlade ne bi bile u stanju proniknuti u nevjerojatne moralne dubine koje su provalile tijekom dvadesetog stoljeća.


Stoljeće u kojem su navodno prosvijećena, civilizirana društva poklala milijune. Godine u kojima su još milijuni bili žrtve teške brutalnosti i ugnjetavanja. Iako vlade ovdje nisu bile jedini akteri (postoje i drugi izvori ugnjetavanja), bile su vrlo istaknute.


Sada su obje značajke te analize važne. Potrebna nam je politička kultura ili će institucijama nedostajati podrška javnosti i bit će izdubljene ili na neki drugi način ostavljene bez zuba. A institucije i razna udruženja su nam potrebne, jer u konačnici institucije su te koje će vas zaštititi. Politička kultura ne može narediti ljudima s oružjem da odstupe (ili ljudima s oružjem da vas zaštite). Institucije mogu. Dakle, ljudska prava nam pomažu tako što su vrlo jaka prepreka koja nam osigurava život minimalne pristojnosti. Neće nas ova država sputavati u nečemu čak i ako smo učinili nešto ozbiljno krivo. Čak i ako smo dio male političke manjine, naši stavovi neće biti potisnuti. Moći ćemo živjeti svoj život u skladu sa svojim pravednim uvjerenjima. Ukratko; najosnovnije činjenice o našem životu neće biti podložne računici društvenih interesa. Nepovredivi su.


Do sada su “ljudska prava” ideali — osjećaji — ciljevi za budućnost. U stvarnosti, jedina prava koja svatko ima su “nacionalna prava” koja se mogu zaštititi silom države. Budući da su nacije tako često u međusobnom ratu ili sukobu, ne postoji dogovor o tome koja bi "prava" građani trebali dobiti. Dakle, za jednu naciju kritizirati drugu naciju i reći, "vaš zakon je kršenje ljudskih prava," je samo uvreda. Drugoj naciji je jednako lako kritizirati prvu naciju i reći, „ne, ali vaš zakon je kršenje ljudskih prava! ”Sve dok postoji nacionalizam i nacionalna nesloga, nikada ne može postojati nikakav univerzalni dogovor oko “ljudskih prava”. Sva provediva prava danas postoje isključivo na nacionalnoj osnovi. Nadalje - takav je svijet bio mnogo tisuća godina - još od vremena najdrevnijeg Egipta. Nadalje, suprotno ponekom idealističkom sanjaru tu i tamo, zapravo ne postoji uvjerljiv politički pokret koji može uspostaviti "ljudska prava" na Zemlji. Ljudska prava koja bi zasigurno zadovoljila pravdu žrtava.


Tko onda može barem pokušati zaštititi žene ili bilo koju drugu osobu kojoj su ugrožena ljudska prava i koji su žrtva korupcijskog i pohlepnog svijeta.


To smo mi.


Mi smo ti koji bi trebali spriječiti da se takve stvari događaju, da se takve antisocijalne stvari dogode u našim životima. Sposobnost jasnog razmišljanja danas je daleko, pogotovo kada se radi o osjetljivim temama kao što je "silovanje" ili bilo koji drugi zločin. Zaboravite sada na pravosuđe, na Ustav i državu kojoj je u interesu štititi kriminalce ili nasilnike. Zaboravite da postoje sudci i njihove sudnice u kojima se već u samom zraku osjeti miris korumpiranog novca. Zaboravite da postoji pohlepa, laži, upravljanje... Zamislite si da ste Vi ti koji možete nešto promijeniti. Što možemo napraviti kako bi što više unaprijedili ljudska prava i pokazali kako želimo promjene. Što možemo napraviti u slučaju ljudske diskriminacije, u slučaju silovanja, mučenja, kriminala, ubojstava...


Jednostavno moramo se educirati i educirati druge ljude. Voditi ugodne razgovore, moramo podučavati primjerom, a ne retorikom. Ponašajući se prema svima pristojno kao prema ljudima bez predrasuda, jedno od mojih vlastitih gledišta je da se dobro djelovanje širi uzrokujući da se i drugi tako ponašaju. Pronađite pozitivne načine da se uključite u svoju zajednicu, kroz volontiranje i interakciju. Nešto tako jednostavno kao što je upoznavanje ljudi s kojima svakodnevno komunicirate kako biste saznali njihove perspektive i izazove moglo bi biti sjajno početno mjesto.


Potražite neprofitne organizacije koje rade na poboljšanju ljudskih prava savršen je način za početak. Pronađite problem koji vas zanima i siguran sam da postoji grupa koja radi na tom području. Mislim da ako osoba želi biti uključena u promjene, onda se to može

i ostvariti. Ali ovisno o tome koliko to jako želi. Ali mnogo ljudi danas radije sjedi prekriženih ruku i kritiziraju druge samo što ta neka druga osoba želi napraviti promjenu i možda čak i doprinjeti životu osobe. Osim ako niste u poziciji da izravno utječete na promjenu zakona tamo gdje živite, onda ne možete puno učiniti. Najbolje je poduprijeti promjene svojim “karakterom” tj. glasom što je više moguće.


Izgradili smo našu društvenu strukturu, izgradili svoje etičke standarde, izgradili vlastite zakone i strukturirali društvo prema stabilnosti i opstanku u ovom nekada nestabilnom svijetu. Ako dugo vrijeme čovjeka smatramo ljudskim gospodarom, koji po osnovi ima svako pravo na preživljavanje, ima pravo na život i slobodu.


Ako se ne smatramo ljudima, što smo onda?


Često čujem ljude kako govore: "Hvala što ste me tretirali kao čovjeka ili prijatelja." To me šokira i zabrine svaki put. Ljudi ne očekuju da ih se tretira kao ljude ili kao prijatelje? To je ogroman problem koji se mora riješiti.


Što nam preostaje za sada?


Do tada jedino što pojedincu preostaje za kakvo takvo poboljšanje je biti čovjek kakav uistinu i jest. Boriti se, ali ne za diktatore, državu ili vlast, već prvobitno za sebe i svoj život, za život obitelji i prijatelja. Ali boriti se i za osobe koji nemaju tu privilegiju, koji nemaju samopouzdanja u vlastitu borbu, osobe koji su proživjeli traumu, silovanje, mučenje, stravične događaje koji su im promijenile život.


Za što je život vrijedan življenja, ako je sve što radimo borba za život? Zašto se uopće boriti?


Dakle, ono što je važno nije 'zašto', već putovanje kroz tok postizanja nekih stvari, neuspjeh u postizanju nekih drugih i sveukupno učenje o tome, što nam daje pravo iskustvo življenja. Na cijelom putovanju upoznajemo toliko prekrasnih ljudi, vidimo toliko lijepih mjesta, kupujemo i uživamo u toliko sjajnih stvari i najvažnije od svega. Doživimo toliko trenutaka koji dirnu duboko u srce, i to se ne može se samo riječima objasniti.


Iako ima truda, borbe, svi znamo da je svaki život jedinstven, svako putovanje kroz vrijeme je samo ono za sebe koje se ne može ponoviti i zato je svaki djelić svakog našeg života vrijedan življenja. I upravo tu vrijednost življenja možemo i moramo prenijeti na druge jer svatko zaslužuje svoju borbu u životu.


Zato borite se za sebe, borite se za svoju obitelj, ženu, djecu, za svoje muževe, prijatelje i sve ostale koji to zaslužuju i za one kojima je to najpotrebnije. Jer ako mislite samo na sebe, nigdje vas to neće dovesti, ostat će te sami i izgubljeni. Zašto ne ustati i glasno i jasno reći kako ste spremni za borbu i promjene zbog kojih ćete pomoći nekome tko se uskraćen u ljudskim pravima i slobodi. Borite se za bolji i sretniji život u civilizaciji koja polako pa sve više tone prema dnu. Zašto bi bili oni u fotelji, zašto ne bi ništa napravili. Pitanje je zašto, nego zašto već niste krenuli.


Na samom kraju želim javno izreći poruka za sve žene su pretrpjele neki oblik nasilja ili zlostavljanja, bilo to silovanje, mučenje ili maltretiranje.


Vi ste najjače na svijetu bez obzira na sve, ali vaša je odgovornost da ostanete jake bez obzira na sve. Budite svjesne nepravde koja se događa oko vas i upoznajte pogrešne ljude oko sebe. Nikada, baš nikada ne šutite o tome. Prijavite svaki čin nasilja socijalnoj službi, prijatelju od povjerenja, rođaku, policiji ili drugom tijelu. Nemojte se bojati razgovarati o tome i to otvoreno, bilo općenito ili kad god se dogodi, a posebno ako ste ili ste bili žrtva nasilja. Ako ste u nasilnoj vezi, pažljivo isplanirajte kako napustiti tu osobu, nemojte joj reći, recite nekome u koga imate povjerenja i zamolite ga da vam pomogne, pobrinite se da imate nekamo sigurno otići. Kada ste na sigurnom daleko od počinitelja, nemojte ga štititi skrivajući njegov identitet čak i ako je otac vaše djece: imenujte ih! Bit ćete traumatizirani, osjetite svoje osjećaje i izrazite te osjećaje, razgovarajte o traumi, razgovarajte o šteti koju ona čini, bilo da je verbalna ili fizička.


Većina nasilja nad ženama događa se u tajnosti iza zatvorenih vrata. To je pogrešno, apsolutno pogrešno i ne smije se dopustiti. Ne zaslužujete da vas na bilo koji način zlostavljaju, nema opravdanja za verbalno ili bilo koje drugo nasilje, nemoj to prihvatiti i ne skrivaj i nemoj se bojati pričati o tome. Obratite se bilo kome za koga znate da vam može pomoći i nemojte skrivati istinu. Istina mora izaći na vidjelo bez obzira na sve.


Istina je vaše pravo!


Još jednom pozivam sve žene koji su pretrpjele bilo kakvo nasilje a nikome nisu rekli ili ako poznajete nekoga tko se prošao isto da se obrate onima koji im mogu pomoći jer reći istinu je vaše pravo. Kao što pozivam i svakoga tko je spreman krenuti u borbu za ljudska prava i ljudsku slobodu da krenu jer što nas je više, pomoći ćemo i spasit ćemo više osoba kojima je to potrebno.


Mogli ste pročitati moje mišljenje o ženama koji su pretrpjele neki slučaj nasilja, mišljenje o zakonima, pravosuđu, pravima, pravdi i cjelokupnoj situaciji današnjeg svijeta. Slučaj koji me potaknuo da javno iznesem svoje mišljenje i slučaj zbog kojeg sam razočaran u ovu državu. Slučaj iz 2019. godine kad su sedmorica njih silovali, maltretirali 15-godišnju djevojku i još pritom sve snimali. Šestorici jučer je izrečena presuda, dobili su od 1 do 7 godina zatvora, a dvojica su na uvjetnoj. Mislim da ništa više ne trebam reći, sve što sam imao reći, rekao sam i ostajem pri svojem mišljenju i nitko me ne može natjerati da promijenim svoje mišljenje o istom.


Besplatni telefon za žene i djecu žrtve nasilja

0800 655 222 i 01/ 46 55 222






288 views