Mozaik

Bila je djevojka koja je skupljala

svaku kap svojih suza. Nije znala

za svoju sreću. Nije htjela saznati

sirovu sreću današnjeg svijeta.

Nada za bolje sutra, iako nije imala

vjeru, čekala je pravi trenutak. Čekala

je kada će izaći iz tame i krenuti na put

koji će je odvesti u bolju budućnost.

Poput vjetra gradom jurila je, dok se

noćima gušila u toj crnoj haljini. Htjela

je samo iskru iskrene ljubavi, ali ta iskra

zapalila je njezino uplakano lice.

Tražila je svoje tijelo u mraku što ga je

slušala, njegove riječi nisu bile dovoljne.

Prepuklo srce raspalo se na komadiće,

stvarajući čarobni i hladni mozaik.