• Admin

Medijski cirkus i mržnja neandertalaca


Živjeti u dobu interneta postaje morbidno. Ljudska narav je takva, jedan klik dijeli nas od svih vijesti, dobrih, loših, nebitnih, bitnih...Uopće nije važno što vijest donosi, važno je koliko je vijest klikana, lajkana i komentirana. Mediji jedva čekaju jednu takvu vijest...što brže napisati tekst, pronaći fotografiju, priložiti je uz tekst i sve to objaviti.

Zvuči kao posao koji svatko želi raditi.

Upravo takav posao najviše donosi nešto što nazivamo „medijski spin“. „Spin“ kao takav donosi drugu zanimaciju kod ljudi. Zaboravimo tko smo i što smo, zaboravimo probleme oko sebe. Zaboravimo na prošle vijesti, zaboravimo na ono bitno, okrenemo se onome što će nam skrenuti pažnju s bitnih stvari. Usredotočeni smo na upravo taj spin.

Vijest koja može biti samo kontroverzna, vijest koja je postala crna kronika, vijest koja nam donosi nešto što jedva čekamo. Ljudsko iščekivanje tragedija postalo je uobičajeno, kao i kod medija. Ne skrivaju kako jedva čekaju nekakvu tragediju, bilo u našoj državi, bilo izvan nje. Tragedija kupuje klikove i komentare. Što mediji rade nakon što nam serviraju udarnu vijest? Nastoje tragediju prikazati u što gorem svjetlu, a prvi primjer je bombastičan naslov. Uvijek malo zapapre naslov jer: „Čuj, treba nam malo začina, trebaju nam klikovi, ovo je udarna vijest!“

Drugi primjer je to što žele prvi objaviti jer: “Tko prvi, njegova djevojka!“ Djevojka u ovom slučaju znači više klikova, lajkova, komentara, jednom riječju više reakcija. Treći primjer kako mediji upravljaju čitateljima je objavljivanje dezinformacija ili informacija koje nisu službeno potvrđene, npr. od strane službenih osoba kao što je policija ili neki drugi organ reda. Fotografije koje nisu autentične, videozapisi nepotvrđeni. Fotografija koja uopće nema veze sa slučajem, ali članak mora imati fotografiju. U današnjem modernom svijetu i rječniku interneta to bi značilo „clickbait“.


 

Clickbait - nismo niti svjesni kolika je ta fraza zapravo moćna i više nego dobrodošla za medije. Da se ne lažemo, svi smo barem jednom kliknuli na nešto jer nas je privukao naslov ili fotografija članka. To je ponekad i dobra stvar jer želimo pročitati nešto što nas je zaintrigiralo. Naravno, ostajemo razočarani pročitanim jer shvaćamo kako smo upali u zamku medija.

Dobili su novi klik, a mi smo dobili lažne informacije. Upravo je to čar interneta. Lažne informacije prevladavaju internetom, a mi smo naivci pa i dalje upadamo u zamke, iako znamo kako mediji danas to koriste na svakom koraku. To nije iznenađujuće nimalo, primjera je bezbroj, više se niti ne može raspoznati što je „clickbait“, a što nije. Ali klikova će uvijek biti, mediji žive od toga. Drugim riječima, kada ne bi postojali naivci, ne bi postojali niti mediji. Naivna osoba hrani se radoznalošću, u isto vrijeme hrani i medije istim. Što prvo napravimo kada se probudimo? Mobitel u naše radoznale ruke i surfamo, lajkamo, čitamo, dijelimo, objavljujemo, ne bismo li naišli na vijest zbog koje ćemo gladnim medijima pokloniti novi klik. Mediji su jednostavno ogledalo našeg društva. Mediji vam pokazuju kako izgledamo, htjeli mi to ili ne. Kako znati kada smo dovoljno informirani da razlikujemo istinu od totalne izmišljotine? Ne možemo znati, ili pak možemo? Nema odgovora na ovo pitanje.


 

Postoji i druga strana medija, ona dobra strana. Tko bi rekao? Možemo biti zahvalni na tome što imamo pristup apsolutno svemu, pa čak i onome prema čemu ne bismo trebali. Dovoljno je nekoliko sekundi kako bismo saznali neku informaciju. Na primjer: „Tko je trenutno najbogatiji čovjek na svijetu?“. Tko zna i koga ćemo pitati? Internet, odnosno, gospodin Google zna sve. Dobro je što zna, jer bi ljudi bili još više glupi bez tolikog znanja koji nam omogućuje internet.

Ali zar ljudi ne postaju još gluplji zato što odgovore traže na internetu a ne u zdravim razumom ili u knjigama? Da, to je dilema. Postajemo li pametniji uz internet i napredak tehnologije ili postajemo još gluplji? Zna li možda odgovor na ovo pitanje sam gospodin Google?

Primjer: „Tko je mladić koji je nestao na Staru godinu u Beogradu?“

Odgovor na ovo pitanje možete pronaći na svakom portalu, ali baš svakome. Nećete znati na što bi prije kliknuli. Hrvatski portali kao i portali iz drugih država ažurirano objavljuju informacije o ovome mladiću i nažalost o njegovom nestanku. Prilikom pretraživanja njegovog imena i prezimena dobit će te ogromnu količinu članaka, svakih sat vremena pojavi se novi članak na ovu temu. Ne znam i ne mogu shvatiti koliko brzo informacije putuju od jedne medijske kuće do druge. Informacija nije niti došla iz usta nadležnih osoba koje se bave ovim slučajem, a mediji već u pripremi imaju novi naslov i novi tekst.


 

U zadnja četiri dana to je nenormalna količina teksta, informacija i sadržaja. Ali to je ono što današnja civilizacija voli, a zbog ovakvih tragedija velik broj osoba ne odvaja se od svojih mobitela, računala ili televizora. Jedva čekamo čuti novu vijest vezano za ovaj slučaj ili drugi koji nas je zaintrigirao. Zašto je to tako? Vrlo jednostavno, živimo u vremenu kad je vijest važnija od nas samih. Vijesti i informacije drže nas na životu. Zamislite kako živite u vrijeme kada nije bilo interneta, medija i tehnologije. Doživjeli bismo krah, nitko ne bi znao što bi sa samim sobom. Ljudska svijest je takva da moramo znati što se događa u svijetu, moramo biti u toku s poznatim osobama, moramo znati sve svjetske afere, tko je koga prevario, tko ima dijete s kim, tko se udao, tko boluje od neke bolesti i ostale stvari bez kojih ne bismo izgleda preživjeli. Svaka nova vijest za nas je obrok od kojeg se ne odvajamo dok ne saznamo sve što je bitno vezano za tu temu, Ali, nitko se ne žali, jer smo navikli živjeti upravo tako. Približavamo se krahu, raspadu sistema. Internet nas vuče na najdublja i najmračnija mjesta, kao i sama tehnologija.

Upravo su to napravili i sami mediji, a slučaj nestalog mladića je najnoviji primjer koliko zapravo živimo u svijetu iz kojeg nema izlaza. Svijet zbog kojeg nismo ono što jesmo, predstavljamo se drugim likom, glumimo drugačiju osobu, mijenjamo karakter. Izvlačimo ono najgore iz sebe samih. Jednom riječju, ova tragedija pretvorila se u medijski cirkus.


 

To je ono najžalosnije, imaju li mediji imalo suosjećanja prema nestaloj osobi? Po ovome što sam zadnjih dana pročitao izgleda mi kako je upravo to što sam na početku napisao. Jedva su dočekali ovakvu tragediju. U redu je objaviti novu informaciju i obavijestiti čitatelje o novim saznanjima, ali svakih pola sata novi članak o tome? Ne razumijem kako se nisu više umorili! Zar ne mogu pričekati da informacija bude službeno potvrđena ili barem provjeriti izvor dobivene informacije? Što više naslova, teksta, fotografija, dokaza kako bi objavili i prenijeli nove informacije svojim vjernim čitateljima, naivcima koji svejedno što smo otvorili danas deset članaka na bilo koju temu. Nema veze, možemo i jedanaesti članak otvoriti. Ništa drugo nego medijski cirkus!


 

Ipak ima nešto drugo, ne mogu napisati kako me ne ljuti, naravno ljuti me, ali više me zabrinjava. Ljudska svijest oduvijek ima to nešto u sebi što je čini posebno fascinantnom. Voljeti svoju domovinu, svoju državu, svoje porijeklo je u redu. Nemam ništa protiv patriotizma iako i to može nadmašiti svoje značenje. Problem današnjeg društva uz sve ovo što sam naveo je nacionalizam i mržnja prema nekome tko nije isti ili mržnja prema nekome za koga smatramo da nije dobrodošao u naše društvo. Ponekad se zapitam, ima li granice u mržnji, tko će dostići najvišu točku u istoj? Pojedini komentari vezani za gore naveden slučaj, mogu reći ogromna količina komentara graniči sa ljudskom savješću. Zar smo došli do toga da širimo mržnju na nečijoj nesreći? Tolika količina mržnje i odvratnih komentara zbog kojih se zapitam je li moguće da postoje ovakva razmišljanja i stavovi ljudi? Komentari na osnovu nacionalne pripadnosti nestalog mladića, na osnovu grada u kojem živi, na osnovu toga što je otišao onamo kamo je otišao.

Pitam se i dalje, ima li to ikakve veze s time što se nažalost dogodila tragedija? Naravno da nema, ali u ljudskoj psihi ima, komentari i jednih i drugih graniče s normalnošću, toliko mržnje i agresije samo zato što je mladić iz Splita, samo zato jer je otišao u susjednu državu proslaviti Novu godinu, samo zato što se kao i svaka mlada osoba htjela zabaviti i dobro provesti. Ne želim ulaziti u to što je radio ondje kamo je već išao, što je konzumirao...u mojem mišljenju to je irelevantno.


 

Ali ono što nije irelevantno je to što i dalje postoje osobe koje žive u prošlosti. Zašto morate živjeti u vremenu kada se nažalost dogodilo puno krvoprolića i užasnih stvari. To je sve iza nas, ostavilo je puno tragova, boli i patnje, ali zato je ovdje sadašnjost i budućnost. Ta bol i patnja neće prestati ako će i dalje u našim mislima živjeti mržnja. Komentirati i širiti mržnju samo zato što netko ima pogrešnu percepciju je potpuno besmisleno. Kao što medije hrane klikovi i lajkovi, tako pojedince hrani mržnja. Svatko tko je napisao komentar koji sadržava mržnju, pljuvanje, nacionalizam za bilo koji događaj, nije moralna osoba. Ta osoba nikada neće imati svoj integritet i empatiju prema drugima. Zauvijek će ostati u sjeni svoje mržnje i svojim postupcima će se zakopavati još dublje. Sve te osobe koje su komentirale tako što su se častili uvredama, širili mržnju ili nacionalizam žalim jer nisu ništa drugo nego obični neandertalci.

Oni čekaju još otkriće vatre, čekaju u mračnoj špilji novu vijest, novi članak, novu tragediju kako bi ponovno širili mržnju i zakopavali se ponovno , a pritom svoje komplekse liječili tako što bi dobili par lajkova na svojim komentarima. Jad i bijeda današnjeg društva, lajkovi čine karakter, zar ne? Da, to je točno, koliko lajkova imaš, toliko si vrijedan. Za njih ne vrijedi ona stara izreka: „Čovjekova riječ vrijedi onoliko koliko i on sam.“ Karakter zapravo grade na tim riječima i komentarima, što više mržnje to im je karakter crnji.


 

Tužno je što i na ovaj način mediji opstaju, idiotskim prepucavanjem putem komentara, dva ili više neandertalaca koja nemaju isto mišljenje. Dobit ćete upravo ono što mediji priželjkuju, prepucavanje, vrijeđanje i mržnju. Upravo je to svijet u kojem živimo, tuga, jad i bijeda iz koje nikada nećemo pronaći izlaz. Jer, ako niste zaboravili, mi živimo za prepucavanje, širenje mržnje, za pljuvanje jedni po drugima. To je današnji svijet! Vrijeđanje onoga što smatramo krivim i nepoštenim, a živimo u državi u kojoj je apsolutno sve nepošteno i nema veze s vezom. I onda još dodatno dotični šire to nepoštenje stvarajući safari životinja. Safari koji je prisutan svugdje, na ulici, u obiteljima, u vladi, saboru, bilo gdje da zakoračite danas, ne možete pobjeći od mržnje, korupcije, krađe, prekršaja, ubojica... Živimo u svoja četiri zida nadajući se boljem, bolje za nas ne postoji, krećemo se ali do kuda će nas to odvesti. Ako ovako nastavimo, nećemo doći niti do prvog semafora.


 

Cesta puna ljudi koji su nezadovoljni, ljuti, ogorčeni, uplašeni, tužni, zatočeni u vlastitom ludilu. Ljudi koji ne vole neistomišljenike, ali vole kada se prepucavaju s istim. Internet, mediji, pogrešna percepcija i naša savjest povući će nas na dno, ali do daška zraka moći će doći tek oni koji imaju moć. Ostali, žao mi je, ostat će na dnu, zadržat će samo ime i prezime. Postupci će nas opisivati i sve što napravimo, izgovorimo, objavimo, ostaje zapisano negdje. Zapisano ostaje i naše ime i prezime, a upravo ti postupci gradit će naše ime i prezime koje čine naš karakter. Netko će izgraditi cijelu kuću, a netko će ostati sa par cigli i zamazanim rukama.

Kako sada stvari izgledaju više je onih koji imaju zaprljane ruke i par cigli i ne znaju što će sami sa sobom, nego onih koji su ipak shvatili neke stvari. Je li vrijeme za ponovnu gradnju osobnosti? Tko želi taj će naći pravi put za izgradnju osobnosti, a tko ne želi, taj će ostati i dalje sa ciglama u svojoj sjeni nemoralne osobe.


 

Žao mi je što me ovaj slučaj nagnuo kako bih napisao osobno mišljenje o današnjim medijima i svijetu u kojem mislimo da smo glavni. Ne mogu protiv samog sebe jer ako nešto ne volim kod ljudi, to je onda definitivno mržnja i pretvaranje u ono što nisi. Tisuću puta rekao sam samom sebi kako osobno ne mogu promijeniti ništa. Mržnja je uvijek postojala i uvijek će postojati jer je ljudska civilizacija takva.

Dubioza Kolektiv i njihova pjesma „Himna generacije“ najbolje dočarava svijet medija. Živimo u šupku civilizacije, svatko tko imalo uključi mozak i okrene svoje etičke principe vidjet će koliko smo zatrovani medijima i vijestima zbog kojih gubimo svoj karakter i dostojanstvo. Ali zatrovani smo i svojim postupcima jer su nas upravo oni i doveli do ovoga, naši idiotski postupci. Zapamtimo, negativan um neće stvoriti pozitivan život jer mržnja nije ni za koga, ali zato, ljubav je za svakoga.



Lovro Klobučar


431 views